Published On: ned, dec 28th, 2014

Zašto je generacija Y nesretna?

U tekstu koji slijedi poznati američki poduzetnik i bloger Tim Urban, osnivač izuzetno popularne stranice Wait But Why, govori o zanimljivom fenomenu savremenog doba, tzv. Gen Y generaciji.
Pozdravite Lucy

drew-post-12-3-13
Lucy je dio generacije Y (Gen Y), generacije rođene između kasnih 70-ih i sredine 90-ih godina dvadesetog vijeka. Ona je, takođe, dio yuppie kulture koja čini veliki dio Gena Y. Imam jedan izraz za yuppieje iz dobne grupe Gen Y, a to je Protagonisti Gen Y i posebni Yuppieji, ili jednostavno GYPSY (Džipsi). GYPSY je jedinstven brend yuppieja, koji misle da su oni glavni likovi jedne veoma posebne priče.

Dakle, Lucy uživa u svom GYPSY životu i veoma joj je drago da bude Lucy. Jedini problem je jedna stvar:

Lucy je na neki način nesrećna.

Da bismo na kraju došli do toga zašto je to tako, prvo moramo definisati šta u prvom redu čini nekoga srećnim ili nesrećnim. To se svodi na jednostavnu formulu:

Sreća = Stvarnost – Očekivanja

Ona je prilično jednostavna – kad je stvarnost nečijeg života bolja nego što su očekivali da bude, oni su srećni. Kad stvarnost ispadne gora od očekivanja, oni su nesrećni.

Da bismo dali neki kontekst, počnimo uvođenjem Lucynih roditelja u diskusiju:

Lucyni roditelji rođeni su 1950-ih godina – oni su „Baby boomeri“ (nakon Drugog svjetskog rata zabilježen je porast nataliteta, što je nazvano „baby boom”, prim.prev). Njih su podigli Lucyni djed i baka, pripadnici G.I. generacije ili ti „Najveće generacije” („The Greatest Generation”), koja je odrastala za vrijeme Velike ekonomske krize i borila se u Drugom svjetskom ratu i većina definitivno nisu bili GYPSY-ji.

Depresivna era Lucynih djeda i bake je bila opsjednuta ekonomskom sigurnošću, pa su oni odgojili njene roditelje tako da izgrade praktične i sigurne karijere. Oni su željeli da karijera njenih roditelja ima zeleniju travu od njihove vlastite, tako da su Lucyni roditelji bili odgojeni da imaju viziju prosperitetne, uspješne i stabilne karijere za sebe. Nešto kao što je ova:
Naučili su ih da ne postoji ništa što ih može zaustaviti da dobiju taj bujni, zeleni travnjak karijere, ali da moraju utrošiti godine teškog rada da bi to ostvarili.

Nakon diplomiranja Lucyni roditelji, do tada nepodnošljivi hipici, započeli su izgradnju svojih karijera. U periodu ‘70-ih, ‘80-ih i ‘90-ih svijet ulazi u vrijeme nevjerovatnog ekonomskog prosperiteta. Lucyni roditelji su postigli čak više nego što su očekivali. To im je donijelo osjećaj zahvalnosti i optimističnosti.

S glatkim, pozitivnijim životnim iskustvom nego što su imali njiihovi roditelji, Lucyni roditelji su podigli Lucy s osjećajem optimizma i neograničenih mogućnosti. I nisu bili sami u tome. Baby Boomersi širom zemlje i svijeta rekli su svojoj djeci iz grupe Gen Y da mogu biti šta god požele, ugrađujući poseban protagonistički identitet duboko u njihovu psihu.

Ovo je GYPSY-jima donijelo osjećaj ogromnog očekivanja od njihovih karijera, do tačke gdje roditeljski ciljevi zelenog travnjaka sigurnog prosperiteta nisu bili dovoljno dobri za njih. GYPSY-ji zaslužuju travnjak s cvijećem.

Ovo nas (do)vodi do naše prve činjenice o GYPSY-jima:

GYPSYJI SU SULUDO AMBICIOZNI
GYPSY-ji žele mnogo više od karijere, mnogo više od lijepog, zelenog travnjaka prosperiteta i sigurnosti. Činjenica je da zeleni travnjak nije dovoljno izuzetan, niti dovoljno jedinstven za GYPSY-je. Dok su Baby Boomersi željeli da žive američki san, GYPSY-ji žele da žive njihov vlastiti san.
Cal Newport ističe da je fraza „slijedi svoju strast” ušla u upotrebu posljednjih 20 godina, prema Google's Ngram vieweru, alatu koji pokazuje koliko često se određeni izraz pojavljuje u engleskoj štampi u bilo kom vremenskom periodu. Takođe, Ngram viewer pokazuje da je izraz „sigurna karijera” izašao „iz mode”, dok je fraza „ispunjena karijera” danas in.

Da pojasnimo, GYPSY-ji žele ekonomski prosperitet baš kao što su željeli i njihovi roditelji – samo oni, takođe, žele da ih njihova karijera ispunjava, o čemu njihovi roditelji nisu mnogo mislili.

Ali nešto drugo se istovremeno događa. Dok su ciljevi karijere grupe Gen Y postali mnogo posebniji i ambiciozniji, Lucy je tokom djetinjstva takođe dobila drugu poruku:

Ovo je vjerovatno dobro vrijeme da iznesemo našu drugu činjenicu o GYPSY-jima:
GYPSYIJI ŽIVE U ILUZIJI

„Naravno”, naučili su Lucy, „svako će graditi i ostvariti za sebe neku ispunjavajuću karijeru, ali ja sam neobično divna i kao takvoj, moja karijera i životni put će se isticati između ostalih u gomili.“ Pa pored toga što čitava generacija na vrhu prioriteta ima podebljan cilj o cvjetnom travnjaku karijere, svaki GYPSY pojedinac misli da su on ili ona predodređeni za nešto još bolje:

Sjajnog jednoroga na vrhu cvjetnog travnjaka.
Pa zašto je ovo iluzija? Zato što to svi GYPSY-ji misle, što prkosi definiciji posebnosti:

special (‘speSHel)
pridjev
bolji/a, veći/a ili na drugi način različit/a od onoga što je uobičajeno.
Prema ovoj definiciji, većina ljudi nisu posebni — jer u protivnom „posebnost” ne bi značila ništa.

Čak i sada GYPSY-ji koji čitaju ovo razmišljaju: „Dobar zaključak, ali zapravo, ja sam jedan/a od rijetkih koji su posebni” i to je problem.
Druga zabluda GYPSY-ja ulazi u igru kad oni dođu na tržište rada. Dok su očekivanja Lucynih roditelja bila da mnoge godine napornog rada na kraju mogu dovesti do velike karijere, Lucy smatra da je velika karijera očigledno dodijeljena nekom posebnom kao što je ona, i za nju je samo pitanje vremena i odabira kojim putem ići. Njena predradna očekivanja izgledaju otprilike ovako:
Nažalost, čudna stvar o svijetu je ta da se ispostavi da nije baš lako mjesto za život, i čudna stvar o karijerama je ta da su one zapravo vrlo teške. Za izgradnju velikih karijera potrebne su godine krvavog rada, znoja i suza — čak i onih bez cvijeća i jednoroga — pa čak i najuspješniji ljudi su rijetko radili bilo šta veliko u svojim ‘20-im.

Ali GYPSY-jima nije lako prihvatiti to.

Paul Harvey, profesor Univerziteta u New Hampshireu i stručnjak za GYPSY generaciju, istraživanjem je došao do sljedećeg: utvrdio je da grupa Gen Y ima „nerealna očekivanja i jak otpor prema prihvatanju negativnog feedbacka” i da imaju „prenapuhano mišljenje o sebi”. On kaže: „Veliki izvor frustracije za osobe koje imaju jak osjećaj prava da im nešto pripada su neispunjena očekivanja. Oni često osjećaju da zaslužuju pravo na određeni stepen poštovanja i priznanja, što nije u skladu s njihovim stvarnim stepenom sposobnosti i zalaganja, tako da ne mogu dobiti nivo poštovanja i priznanja koji očekuju.”

Za one koji zapošljavaju pripadnike grupe Gen Y Harvay predlaže da im postave sljedeće pitanje na intervjuu: „Da li smatrate da ste generalno bolji od vaših saradnika, kolega itd., i ako da, zašto?” On kaže: „Ako kandidat na prvi dio pitanja odgovori sa da, a ima poteškoća da odgovori zašto, onda možda postoji problem ‘prava da mi nešto pripada’. To je zato što se percepcija ‘prava da mi nešto pripada” često bazira na neutemeljenom osjećaju superiornosti i vrijednosti. Oni su dovedeni do verovanja, možda kroz prestrastvene vježbe izgradnje samopoštovanja u njihovoj mladosti, da su na neki način posebni, ali često bez bilo kakvih stvarnih opravdanja za ovako vjerovanje.“

A budući da stvarni svijet ima strpljenja da razmotri faktor zasluge, nekoliko godina nakon fakulteta Lucy se nalazi ovdje:
Lucyina ogromna ambicija, udružena s arogancijom koja dolazi s iluzijom o vlastitoj vrijednosti, daju joj ogromna očekivanja čak u ranim godinama nakon fakulteta. Ali njena realnost je blijeda u poređenju s tim očekivanjima, dajući rezultat sreće u jednačini „realnost – očekivanja” negativnim.
A ovo će postati još gore. Povrh svega toga, GYPSY-ji imaju jedan dodatni problem koji se odnosi na cijelu njihovu generaciju:

GYPSYJI SU POD PRITISKOM

Naravno, neki ljudi iz srednje škole ili s fakulteta Lucyinih roditelja su postali uspješniji od njih. I dok su možda i čuli tu i tamo za neke od takvih slučajeva, zapravo oni nisu znali šta se dešava u karijerama većine ljudi.

Lucy se, s druge strane, nalazi pod stalnim pritiskom savremenog fenomena: fabrikovane stvarnosti na Facebooku.

Socijalni mediji stvaraju svijet za Lucy u kojem A) ono što svi drugi rade je javno, B) većina ljudi prikazuje napuhanu verziju svog života, i C) ljudi koji na sva zvona zvone o svojim karijerama su obično oni čije karijere (ili veze) u tom trenutku idu nabolje, dok ljudi koji prolaze kroz teškoće nastoje da svoju situaciju ne objavljuju javno. Ovo ostavlja Lucy, pogrešno, s osjećanjem da svima drugima ide jako dobro, što samo doprinosi njenom jadu:

Zato je Lucy nesrećna i nezadovoljna, ili se, u najmanju ruku, osjeća pomalo frustrirano i inferiorno. Ustvari, Lucy je vjerovatno započela svoju karijeru veoma dobro, ali to je ipak za nju veoma razočaravajuće.

Ovo su moji savjeti za Lucy:

1) Ostani suludo ambiciozna. Sadašnji svijet je pun prilika za ambiciozne osobe za pronalazak cvjetnog, ispunjavajućeg uspjeha. Određeni smjer može biti nejasan, ali to će se samo razriješiti, samo je potrebno „skočiti u vodu”.
2) Prestani misliti da si posebna. Činjenica je da, za sada, nisi posebna. Ti si još jedna potpuno neiskusna mlada osoba koja nema još uvijek puno toga za ponuditi. Možeš postati posebna radeći veoma naporno dugo vremena.
3) Zanemari sve ostale. Da tuđa trava izgleda zelenija nije ništa novo, ali u današnjem svijetu iskonstruirane stvarnosti tuđa trava izgleda kao prekrasna livada. Istina je da su i svi drugi jednako neodlučni, puni sumnje u sebe i frustrirani baš kao i ti i ako se budeš bavila samo svojim životom, nikad nećeš imati nijedan razlog da zavidiš drugima.

 

Autor: Tim Urban
Izvor: huffingtonpost.com

Prevela i prilagodila: Emina Lakić

Komentari

komentara