Published On: čet, jul 30th, 2015

Stav stručnjaka: Zašto podržati izmjene Zakona o radu

Aktuelne izmjene Zakona o radu koje je usvojila Vlada Federacije BiH na čelu sa premijerom Fadilom Novalićem, predstavljaju tek hrabar iskorak u odnosu na djelovanja prethodnih vlada koje nisu imala snage da se obračunaju sa karcinogenim nasljeđima socijalizma u ekonomiji ove države

Piše: Admir ČAVALIĆ, magistar ekonomskih nauka

admir-cavalic1Bosna i Hercegovina je evropska država sa najvećom stopom opšte nezaposlenosti koja prelazi 40% prema podacima Svjetske banke, odnosno iznosi oko 27% prema procjenama Agencije za rad i zapošljavanje BiH, shodno manjkavostima evidencija zavoda za zapošljavanje tj. postojanju značajnog sektora sive ekonomije.

Svejedno koju stopu pratili, činjenica je da naša država zaostaje za zemljama regiona po ovom pitanju. Slovenija ima 12.3%, Crna Gora 13.4%, Hrvatska 17.5%, te Srbija 19.2% nezaposlenih, uz tendencije pada. Još veći problem predstavlja izuzetno visoka stopa nezaposlenosti mladih osoba, čak 57,9% prema Redovnom ekonomskom izvještaju za jugoistočnu Evropu zemalja SEE6. Pojednostavljeno, dvije od tri radno sposobne mlade osobe nemaju posao. Navedena stopa nezaposlenosti mladih nas čini svjetskim rekorderima u ovoj neslavnoj statistici.

U posljednjih nekoliko godina uloženo je na stotine hiljada konvertibilnih maraka kako bi se preko ekonomskih istraživanja pokušalo odgovoriti na pitanje zašto je toliko nezaposlenih u našoj državi. Ono što je posebno interesantno u kontekstu datih istraživanja jeste postojanje ekonomskog paradoksa koji se ogleda u tome da je bosanskohercegovačka radna snaga relativno jeftina i kvalifikovana, naročito u EU kontekstu, ali se ipak ne uspijeva pokazati na tržištu rada, što rezultira visokom stopom nezaposlenosti. Iako posjeduje pretpostavke (cijena i kvalitet) globalne konkurentnost radne snage, slično Slovačkoj i drugim uspješnim postsocijalističkim državama, naša država ne uspijeva iskoristiti dati potencijal što je uistinu paradoksalno.

Razlozi nezaposlenosti

Rezultati istraživanja su upućivali na nekoliko razloga visoke nezaposlenosti, od problema sistema obrazovanja koji proizvodi suvišne kadrove preko postojanja barijera na tržištu rada pa sve do pitanja stava nezaposlenih i mladih osoba tj. kulture rada. U konačnici, dva ključna razloga su isplivala na površinu i uglavnom se spominju u svakom istraživanju na temu problema bosanskohercegovačkog tržišta rada. To su: nefleksibilno i zastarjelo radno zakonodavstvo i izrazito visoka porezna opterećenja rada.

Distorzivni učinci navedenih dovode do niže ponude radne snage, ali i manjeg broja radnih mjesta na tržištu rada Bosne i Hercegovine. Stvara se poremećaj na tržištu rada što dalje vodi do smanjenje ponude i potražnje rada, u konačnici stvarajući tržišnu neravnotežu. Oba problema su već ranije uočena od strane predstavnika međunarodnih organizacija, naročito EU zvaničnika. Problemi su toliko očigledni da je specijalni predstavnik EU u BiH Lars-Gunnar Wigemark morao prepričavati vlastita iskustva iz jedne sarajevske ćevabdžinice, kako bi nam slikovito dočarao postojanje vještačkog jaza između potražnje i ponude rada (konobara u ovom slučaju). Sa druge strane britanski ambasador u Bosni i Hercegovini Edward Ferguson bio je krajnje jasan – „Radna mjesta, još radnih mjesta i samo radna mjesta!“

Potrebne reforme

Zbog toga se pitanje reforme tržišta rada našlo u okviru famozne Reformske agende, ali i u aktuelnim EU naporima da se unaprijedi bosanskohercegovačka ekonomija i tako nastavi proces evroatlanskih integracija, što je posebno naglašeno Britansko-njemačkom inicijativom i Sporazumom o rastu i zapošljavanju. Za razliku od prethodnih aktivnosti međunarodnih organizacija koje su podrazumijevale pokušaje ustavnih i drugih političkih reformi, u protekle dvije godine ekonomija je u glavna tema. Ne bez razloga! „Gledaj od čega ćeš živjeti“, naziv kampanje Sporazuma o rastu i zapošljavanju, je daleko važnije pitanje za građane ove države od toga da li neko može biti biran na određenu političku funkciju (bez da umanjujem dugoročni značaj navedenog).

U skladu sa datim reformama, aktuelne izmjene Zakona o radu koje je usvojila Vlada Federacije BiH na čelu sa premijerom Fadilom Novalićem, predstavljaju tek hrabar iskorak u odnosu na djelovanja prethodnih vlada koje nisu imala snage da se obračunaju sa karcinogenim nasljeđima socijalizma u ekonomiji ove države. Iako najavljene izmjene ne donose radikalne promjene, a kako je to odlično primjetio ekonomski analitičar Zlatko Hurtić, ipak je bitno da se krene od nečega, te dugoročno pokuša raditi na tome da dobijemo radno zakonodavstvo svojstveno 21. stoljeću tj. potrebama radnika u izrazito konkuretnom svijetu današnjice. Aktuelne, ali i buduće izmjene Zakona o radu su jednostavna nužnost u skladu sa duhom vremena u kojem živimo. Riječ je o vremenu gdje nova zanimanja nastaju/nestaju svakodnevno, sa fokusom na informacione tehnologije i samostalne radnike koji slobodno nude svoje vještine i znanja na globalnom tržištu rada. Sa druge strane, u Federaciji BiH na snazi je Zakon o radu iz daleke 1999. godine, kada su se podaci prenosili disketama, a veliki broj domaćih (SME) preduzeća nije ni postojao. Nešto se moralo uraditi.

Protivnici izmjena

Zakon o radu se odupirao vremenu prvenstveno zbog izostanka hrabrosti političkih subjekata da se obračunaju sa čelnicima komandnih visova (commanding heights) bosanskohercegovačke ekonomije. Tu se prije svega misli na upravljačke strukture i podržavajuće sindikate u javnom sektoru čiji predstavnici izvore svojih primanja „od kolijevke pa do groba“ temelje na nekom od ovdašnjih budžeta (tj. novcem poreznih obveznika). Za takve, Zakon o radu je samo sredstvo da se zadrže postojeće pozicije i napravi što veća barijera za zapošljavanje nove radne snage, što posljedično vodi do rekordne stope nezaposlenosti mladih o čemu je bilo riječi na početku ovog teksta.

U realnom sektoru sa druge strane to nije slučaj jer vrijede prirodni i hiljadama godina stari zakoni tržišta koji podrazumijevaju zapošljavanje i otpuštanje po potrebi, shodno tržišno formiranoj cijeni rada. Kada je poslodavcu potreban radnik, on će ga zaposliti, kada nije, onda će ga otpustiti. Svi uslovi rada su stvar slobodnog dogovora i pregovaračke moći radnika sa jedne i poslodavca sa druge strane. Ugovor o radu je samo dokument kojim se javno potvrđuje ova dobrovljna suradnja, ništa više. U javnom sektoru vladaju totalno drugačiji uslovi rada, uz postojanje neupitnog trojstva – ugovor o radu (na neodređeno, podrazumijeva se), kolektivni ugovor i sindikati koji usput kazano po ekonomskoj teoriji predstavljaju jedan od vidljivih razloga nezaposlenosti. Takvi uslovi podrazumijevaju da nije bitno da li postoji potreba za konkretnim radnim mjestom odnosno vještinama i znanjima radnika, već je bitno da dato trojstvo djeluje i štiti „prava“, tačnije do penzije stečenu poziciju i beneficije radnika. Rezultati navedenog su tragikomični, od sindikalnih vođa sa primanjima od 3.500 KM pa sve do prosječne plate od 1.600 KM u Elektroprivredi čiji nam sindikalci javno preko TV-a poručuju da će nam isključiti struju ako im se smanji plata.

Zbog toga treba da nam bude jasno zašto su se sindikati, predstavnici javnih preduzeća i državne birokratije digli na noge. Oni se prvenstveno osjećaju prozvanim u reformama koji idu u pravcu liberalnijeg i fleksibilnijeg tržišta rada. Jer za sindikate nikada nije cilj zaštititi i povećati prava svih radnika, već samo određenih skupina radnika, u našem slučaju kompletne kaste zaposlenih u javnom sektoru. Svjesni da najavljene izmjene ne donose radikalne promjene, izuzev možda dijela o kolektivnom pregovaranju, ipak su se zabrinuli znajući da je ovo uvertira za dalje reforme koje će nužno ugroziti njihov monopol nad radnim mjestima u javnom sektoru. Sa druge strane, radnici u realnom sektoru ostaju indiferentni prema Zakonu i najavljenim izmjenama. Oni rade dok postoji realna potreba za njihovim radom, što vrijedi za njihove kolege radnike širom svijeta, od Sjedinjenih Američkih Država preko Švicarske pa sve do Kine i Japana. Njima ne treba neki poseban zakon da ih štiti, već se oni štite obrazovanjem, radom i daljim unaprijeđenjem svojih vještina i tržišno potrebnih znanja.

Na kraju, zašto podržati izmjene Zakona o radu? Jednostavno jer su duhom na strani radnika, a ne neradnika, te predstavljaju početak dugo očekivanih reformi za unaprijeđenje stanja naše ekonomija. Reforme tržišta rada treba da dugoročno uklone barijere za zapošljavanje nezaposlenih, naročito nezaposlenih mladih osoba, u isto vrijeme omogućavajući veću mobilnost na tržištu rada za trenutno zaposlene. Najavljene izmjene Zakona o radu ne nude navedeno, ali predstavljaju prvi korak ka tome. Imamo viziju, a ona je EU i zbog toga trebamo jedinstvo svih, radnika i nezaposlenih, pozicije i opozicije, te šire javnosti. Sada nije vrijeme za jeftini populizam i političku neozbiljnost, već za konstruktivan rad za budućnost ove države.

(Faktor.ba)

Komentari

komentara