Intervju reisa Džemaludina Čauševića iz 1919. godine za francuski list “Le Temps”
U nastavku pročitajte šta je zabilježio francuski novinar Charles Rivet u razgovoru sa bošnjačkim uglednikom Čauševićem
U nastavku pročitajte šta je zabilježio francuski novinar Charles Rivet u razgovoru sa bošnjačkim uglednikom Čauševićem tokom razgovora iz 1919. godine:
„Tokom svog boravka u bosanskom glavnom gradu otišao sam odati počast reis-ul-ulemi, pastiru jednog stada koje će brojati otprilike dva milijuna duša u cijeloj Jugoslaviji… Jednim tonom beskrajne tuge starac mi je povjerio, u prisustvu dvojice odličnika svoje religije i generalštabnog oficira koji me je pratio, ono što ćete upravo pročitati. „Ja sam beskrajno počašćen gospodine”, otpoče reis-ul-ulema Đemaluddin, „posjetom učinjenom jednom oklevetanom muslimanu od strane sina te velike i plemenite Francuske, koju mi nikada nismo prestali da smatramo drugom domovinom. Recite joj da smo joj svi privrženi i da mi u njoj baš danas vidimo glavni izlaz iz neprilike ako bi se događaji koji se odvijaju morali svesti u sistem. I te kakvi događaji! Oko tisuću ljudi ubijeno, 76 žena spaljeno, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilansa za nas muslimane radosnih praznika, rađanja Jugoslavije koju smo bili pripravni služiti cijelom svojom dušom. Poslije dolaska srpskih trupa, pritajeno neprijateljstvo koje su iskazivali naši pravoslavni sugrađani, pretvorilo se u djelatnu mržnju pod okom, za koje bi se reklo da je blagonaklono, naših okupatora. Pred globljenjem, ubistvima, masakrima, čiji se broj povećava svaki dan, srpska oružana sila zadovoljava se da bude pasivnim svjedokom kad i sama nema ulogu učesnika. Njeno držanje nam je očito nesklono. Zar se nije oduzelo oružje od svakog muslimana koje se kod njega moglo naći, da bi se potom podijelilo pravoslavnom stanovništvu? Šta drugo reći ako ne da se želi razoružati naše da bi ih se moglo bolje klati! Poslije novog stanja stvari mi nemamo više nikakve zaštite. Evo jednog potpunog dosjea akata nasilja protiv muslimana tokom ovih posljednjih sedmica. Ja ih nisam mogao dostaviti knezu Aleksandru. Najavili su nam njegov prolazak kroz Sarajevo i ja sam pripremio jedan govor za tu prigodu, u kojem sam najskrivenijim riječima kazao da očekujem bolja vremena za svoje stado. Evo što se od toga učinilo. Tri bezazlene rečenice su bile izbrisane od prethodne cenzure. Upoznao sam vojvodu Stepanovića sa zločinima iz domena općeg prava koja su učinjena prema mojim suvjernicima. Njegova pomoć je bila skoro nikakva. Uprkos njegovim obećanjima ili njegovim namjerama, napadi na dobra, ubistva i uvrede su se i dalje nastavljali. Mi smo, međutim, Slaveni, ali pravoslavci odbijaju da nas gledaju kao takve. Smatraju nas uljezima. Drugi će vam, naprotiv, reći da smo mi ustvari istinski starosjedioci ove zemlje. Od kad su Srbi postali gospodari situacije, mi nikada nismo primljeni na političke skupove, ni vijećanja. Mi smo do sada stalno bili predstavljeni jednim brojem zastupnika u srazmjeri s važnošću našeg stanovništva. I sam gradonačelnik Sarajeva bio je uvijek musliman. S novim stanjem stvari, jedva da nam se daje pravo da odredimo dvojicu ili trojicu između nas u pripremne skupštine za Konstituantu. Kad se sve uzme, ta karantena bi nas ostavila i ravnodušnim kad bi nam se osigurala prava kao i svakom pojedincu u ovom dvadesetom stoljeću. Jednu Jugoslaviju bez političke i vjerske hegemonije, mi ne tražimo drugu stvar. Mi bismo htjeli da se Francuska, velikodušna nacija i naša tradicionalna zaštitnica, zainteresira za naš žalosni položaj. Mi joj upućujemo preko vas, gospodine, skromnu molbu da posreduje, kako mi ne bismo bili prisiljeni da napustimo domovinu u kojoj više nismo u sigurnosti. Mi ćemo podnositi nepravdu, može se upravljati narodnom stvarju i bez nas, ali neka se barem poštuje naš život, naša čast i naša imanja. Da li je to previše traženja?” Duboka ganutost steže jako moga časnoga sugovornika, prigušujući mu u grlu rečenice u kojima je htio iskaliti svoju srdžbu kojoj protivrječi njegovo lijepo izmršalo lice na kom se ocrtava jedino bol fatalista i onih pomirenih sa sudbinom. Pruža mi, bez riječi podnesak o kojem mi je maloprije govorio; natpis glasi: „Dokumenti i korespondencija reis-ul-uleme Bosne i Hercegovine koji se tiču akata nasilja i pljačke izvršenih nad muslimanskim stanovništvom ovih zemalja od strane domaćih Srba, srpskih trupa i Crnogoraca”. Njegovo čitanje može samo izazvati jedan usklik: „Pa to je Makedonija prenesena u Bosnu i Crnu Goru.” To su, odista, iste scene grabeža, ubistava, divljaštva kojih je ova jadna zemlja Makedonija bila pozorištem, čiji su jadni stanovnici bili žrtve, Srba, tvrde Bugari, Bugara kažu Srbi, dok su i jedni i drugi tu igrali sličnu ulogu, a pritom je uvijek žrtva bila, kao slučajno, neki Turčin kako ga je krstio pratrijaršist ili egzarhist (to jest Srbin ili Bugarin) u zapisnicima, prema prilikama, okolnostima ili političkim potrebama.“
