Published On: čet, jul 30th, 2015

Bolne reforme: Otimanje za radnike

S Prijedlogom izmjena tog zakona i predsjednik Sindikata Ismet Bajramović je, konačno, dobio priliku da opravda svoja “premijerska primanja”. Sve dosad on je bio “tiho, tiše – ko padanje kiše”

Piše: Hamid Deronjić

hamid-deronjicSvi su za reforme, ali samo dok se ne počnu provoditi. Reforme su poželjne samo kao retorički povod za kritiku vlasti koja ih ne provodi, ali i sama najava realnih promjena izaziva žestok otpor. Nema promjene koju je najavila Federalna vlada, a da joj odmah nije zaprijećeno. Spomene li se smanjenje plata, premijeru Fadilu Novaliću se odmah poručuje “smanjite svoje plate”. Najavi li se reduciranje ili barem racionalizacija administracije u cilju efikasnosti, odmah birokratija zbija redove. Biće toga još, a sve u skladu sa s dnevnim redom reformi. Zakon o radu je najupečatljivi primjer pružanja otpora.

S Prijedlogom izmjena tog zakona i predsjednik Sindikata Ismet Bajramović je, konačno, dobio priliku da opravda svoja “premijerska primanja”. Sve dosad on je bio “tiho, tiše – ko padanje kiše”. Malo zbog toga što je imao nekakav dogovor sa Vladom predvođenom SDP-om, a više zbog toga što bi bilo bezobrazno bilo koga prozivati za socijalnu nosjetljivost kad imaš platu oko tri i po hiljade maraka. Zato je bez njega prošlo i “bosansko proljeće” i svi radnički protesti, od onih u Tuzli do nebrojenih protesta radnika pred Vladom FBiH. Pošto su ga mimoišle sve radničke zime i sva proljeća nezaposlenih, predsjednik Sindikata najavaljuje vruće leto pred parlamentom.

Zašto tako kasno, kad je Sindikatu sve odavno bilo jasno? Znali su, prema vlastitom priznanju, da će “dolaskom premijera Novalića na to mjesto u značajnoj mjeri oslabiti dijalog kojeg je Sindikat imao sa izvršnim vlastima u BiH, jer se radi o čovjeku koji je do jučer i sam bio poslodavac”. Sindikalno čelništvo je, dakle, bilo protiv onoga što je većina priželjkivala – da Vladu vode stručnjaci i ljudi iz tzv. realnog sektora. Sindikat je, izgleda, bio prije za “sijače magle” nego za kompetentnost!?

A kad je već tako, onda je prava šteta što predsjednik Sindikata nije sa ranijom Vladom kojoj je na čelu bio političar od zanata, s dugogodišnjim iskustvom diskusija i replika u parlamentu, dogovorio izmjene zakona o radu. Ili još bolje, što bivši premijer Nermin Nikšić, koji danas politizira i kritizira, nije progurao svoj zakon  kroz skupštinsku proceduru, pogotovo kad naknadna pamet tvrdi da je bio povoljniji za radnike. Zašto su radnička prava ostavljena nekoj drugoj vlasti, kad su se mogla lakše usaglasiti između Sindikata i premijera Nikšića!? Zato što Sindikatu nije bio prihvatljiv ni zakon premijera Nikšića kao ni “Novalićev zakon”, koji se u najvećoj mjeri oslanja upravo na prijedloge predhodne Vlade? Zakon o radu kojeg je trebalo usvojiti u prvoj polovini 2014. godine, Nikšićeva Vlada nije usvojila zbog straha od izbora. Jer nije bilo mudro usvojiti zakon o radu i izazvati radničko nezadovoljstvo, a onda izaći na izbore. A ovako, ako pobijediš dobro je, a ako izgubiš prebaci “vruć krompir” drugome u ruke. I onda ga kritikuj zbog onoga što i sam nisi znao ili smio napraviti. Time su oni koji se danas busaju u tuđa, radnička prsa na najbolji način pokazali koliko im je stalo do radnika, a koliko do vlasti. Kalkuliranje u izbornoj godini bio je stranački interes, ali šta je bio interes Sindikata da se ne usvoji zakon za kojeg se tvrdi da je bio bolji od Novalićevog?

Nakon svega, u dramatičnom apelu predsjednik Sindikata poručuje radnicima: “Ostali smo sami. Radnici i sindikati su ostali usamljeni u borbi za pravdu i radnička prava”. On to poručuje radnicima koji su odavno usamljeni u borbi za svoja prava i u trenutku dok traje gotovo nezapamćeno otimanje političkih stranaka za radnike, odnosno za političke poene. Toliko su neke političke stranke stale uz “radničku klasu” da se radnički glas skoro i ne čuje. Radnici su tu najmanje bitni, važno je preko radničkih leđa trasirati put do vlasti. Pritom se u lažima i u podilaženju radnicima ide tako daleko da se premijer Novalić krivi za raskidanje s “titoističkom prošlošću”, kao da je on uveo kapitalizam u Bosnu, a ne njeni građani glasajući, pored ostalog, za parlamentranu demokratiju, privatnu svojinu i tržišnu privredu. Sve to samo govori da će i reforme na evropskom putu biti stvar politizacije i borbe za vlast, prikrivene borbom za interese građana. Ziherška politička mudrost kaže da je bolje biti u “sačekuši” i zagorčavati život vlasti koja provodi reforme i skupljati politički kapital za naredne izbore, ili, ne daj Bože, za pobunu naroda, ako vlast pretjera sa reformama za koje se, kao, svi zalažemo. To je zajednički politički program opozicije.

Ali gdje su tu radnici? Šta je interes pravih radnika, onih od kojih svi mi živimo i od čijeg će se rada vraćati i krediti koje danas trošimo? Pošto je jasan interes opozicije, ali i sindikalnih vođa koji tvrde da ugledni ekonomski analitičari nemaju pojma, onda bi za radnike najbolje bilo da promisle svojom glavom. Postoji li zakon o radu ili bilo koji drugi zakon koji im garantira radno mjesto do penzije? Ako su radnici, poslodavci i njihove firme izloženi surovoj konkurenciji tržišta, u kojoj kolektivni ugovor na neodređeno vrijeme ne znači ništa, zašto bi se oni borili za privilegirana radna mjesta zaposlenika s ugovorima na neodređeno vrijeme, koji su udomljeni na državnim jaslama i javnim dobrostojećim kompanijama?

Zakon o radu je, u svakom slučaju, samo početak reformi. Bez obzira kad i u kojem obliku bio usvojen, on je već, kao test sposobnosti za promjene, pokazao da su svi su za provođenje bolnih reformi, samo ako one ne bole.

(Faktor.ba)

Komentari

komentara